1 – Notna bilježnica za Annu Magdalenu Bach (Notenbüchlein für Anna Magdalena Bach / Notebook for Anna Magdalena Bach)
(Kasni početnički do rani srednji stupanj)
Notna bilježnica za Annu Magdalenu Bach jedan je od najpristupačnijih uvoda u klavijaturu glazbu Johanna Sebastiana Bacha. Njezine kratke i raznolike skladbe uglavnom su pristupačne, a istodobno uvode važne vještine barokne glazbe. Za učenike koji su svladali osnovne ljestvice, akorde, artikulaciju i koordinaciju obiju ruku, odabrane skladbe pružaju prirodan prvi susret s Bachovim stilom.
Naziv se obično odnosi na drugu bilježnicu, sastavljenu 1725. godine za Bachovu drugu suprugu, Annu Magdalenu Bach. Ranija bilježnica datira iz 1722. godine. Zbirka iz 1725. sadrži skladbe za klavijaturu i vokalne skladbe, a nisu ih sve napisali Johann Sebastian Bach; neke su djelo drugih skladatelja ili im je autorstvo nesigurno. Unatoč tome, njezini poznati menueti i druge skladbe postali su standardni uvodni repertoar.
Najveća privlačnost bilježnice jest njezina jednostavnost bez površnosti. Kratki menuet ili poloneza mogu izgledati lako, ali za dobru izvedbu potrebna je pažljiva pozornost prema ritmu, fraziranju, artikulaciji, ravnoteži i glazbenom karakteru. Te će vještine kasnije postati ključne u Dvoglasnim invencijama, Sinfonijama, suitama i Dobro temperiranom klaviru.
Plesovi također uvode učenike u barokni stil putem ritma i artikulacije, a ne romantičarskom dinamikom i pedalom. Menueti, poloneze, marševi i gavote potiču učenike da osjete temeljni puls i razlikuju različite karaktere.
Nastavnici mogu birati skladbe prema potrebama učenika umjesto da slijede čvrst redoslijed. Jedna skladba može razvijati artikulaciju, druga ravnotežu glasova, a treća ornamentaciju ili plesni ritam. Učenici bi trebali naučiti proizvesti jasan i kontroliran zvuk bez pretjeranog oslanjanja na sostenuto odnosno desni pedal, pažljivo slušajući svaku melodijsku liniju.
Bilježnica pruža postupni prijelaz prema opsežnijem Bachovu repertoaru. Nakon odabranih skladbi učenici mogu prirodno prijeći na Male preludije i Dvoglasne invencije, a zatim na Sinfonije, Francuske suite i Dobro temperirani klavir.
Notnu bilježnicu za Annu Magdalenu Bach stoga ne treba promatrati samo kao zbirku lakih dječjih skladbi. Ona je vrata prema Bachovu glazbenom jeziku: uči čistoj artikulaciji, stabilnom ritmu, neovisnosti ruku, fraziranju i pažljivom slušanju, a pritom nudi privlačan repertoar koji vrijedi i sam po sebi.
2 – Mali preludiji BWV 924–943 (Kleine Präludien / Little Preludes)
(Rani srednji stupanj)
Ova oznaka obuhvaća nekoliko povezanih skupina, a ne jednu zbirku koju je Bach upravo u tom obliku sastavio: BWV 924–932, BWV 933–938 i BWV 939–943. Moderna izdanja često ih objedinjuju u pedagoške svrhe, a pojedine se skladbe znatno razlikuju po težini.
Za učenike Mali preludiji predstavljaju izvrstan uvod u Bachov klavijaturistički jezik. Učenici uče održavati stabilan puls, oblikovati fraze, kontrolirati artikulaciju i razvijati neovisnost ruku. Budući da su skladbe kratke, glazbene se ideje mogu proučavati detaljno, a da pritom ne postanu preopterećujuće.
Artikulacija je osobito važna. Učenici bi trebali izbjegavati automatsko izvođenje Bacha neprekidnim romantičarskim legatom i obilnim korištenjem pedala. Jasna duljina tonova, lagana artikulacija, ritmička preciznost i pažljiva ravnoteža omogućuju da se glazbeni karakter prirodnije istakne. Te navike izravno pripremaju učenika za kontrapunktne zahtjeve Dvoglasnih invencija.
Skladbe su vrijedne i za proučavanje glazbene strukture. Nastavnici mogu ukazati na ponovljene figure, sekvence, kadence, imitacijske odlomke i harmonijske promjene. Takva zapažanja pomažu učenicima da prijeđu dalje od samog čitanja nota prema razumijevanju načina na koji Bach organizira glazbene ideje.
Skladbe se ne moraju proučavati redoslijedom brojeva. BWV brojevi označavaju katalog, a ne postupni redoslijed učenja. Neke su skladbe prikladne relativno rano, dok druge zahtijevaju veću kontrolu i neovisnost. Nastavnici stoga mogu odabrati pojedine preludije prema sposobnostima učenika i određenoj vještini koja se razvija.
Postoji i određena povijesna nesigurnost u vezi s autorstvom i prijenosom cijele skupine. Osobito rani izvori za BWV 939–943 ne pružaju jednako čvrste dokaze o autorstvu. Unatoč tome, te skladbe ostaju etabliran i koristan pedagoški repertoar.
3 – Dvoglasne invencije BWV 772–786 (Zweistimmige Inventionen / Two-Part Inventions)
(Srednji stupanj)
Svaka invencija razvija kratku glazbenu ideju koja se predstavlja, imitira, preobražava i prenosi između dviju ruku. Nijedna ruka ne funkcionira samo kao pratnja. Obje sadrže važan glazbeni materijal, a učenik mora naučiti učiniti dva glasa neovisnima, a da pritom tvore jednu koherentnu glazbenu izjavu.
To je najveća obrazovna vrijednost zbirke. Učenici naviknuti na teksturu melodije i pratnje moraju naučiti istodobno slušati dva glasa, prepoznati važne motive i spriječiti da jedna ruka automatski dominira drugom. To je temeljni uvod u polifono sviranje i priprema za Sinfonije, Francuske suite i Dobro temperirani klavir.
Artikulacija i ritmička preciznost jednako su važne. Jasna kontrola duljine tonova pomaže da glasovi ostanu razdvojeni, dok stabilan puls omogućuje slušatelju da prati izmjenu glazbenih ideja. Učenici bi trebali naučiti stvarati jasnoću ponajprije dodirom, artikulacijom, ritmom i ravnotežom, a ne pretjeranim korištenjem pedala.
Nastavnici mogu svaku invenciju koristiti za proučavanje kontrapunkta, fraziranja, artikulacije, prstometа, ritma, ravnoteže i glazbenog oblika. Učenici mogu prepoznati početni motiv, pratiti njegove pojave i promatrati kako se premješta između glasova. Vježbanje svakog glasa zasebno može biti korisno, ali krajnji je cilj čuti oba glasa istodobno kao jedinstven glazbeni razgovor.
Invencije se ne bi trebale tretirati samo kao tehničke vježbe. Svaka ima vlastiti karakter, ritmičku energiju i izražajnu osobnost. Neke su živahne i razigrane, dok su druge graciozne, lirske, ozbiljne ili zamišljene. Učenik bi ih stoga trebao učiti kao glazbu, a ne kao demonstraciju neovisnosti prstiju.
Petnaest skladbi nije potpuno ujednačeno po težini. Neke su pristupačne srednje teške skladbe, dok se druge približavaju zahtjevima gornjeg srednjeg stupnja. Nastavnici mogu odabrati pojedine invencije prema sposobnostima učenika umjesto da BWV brojeve slijede kao strogi progresivni redoslijed.
Bachov autograf iz 1723. opisuje skladbe kao materijal za učenje jasnog sviranja u dva glasa i napredovanje prema većem majstorstvu skladanja i klavijaturističkog sviranja. Njihova obrazovna svrha i danas je očita: uče učenika ne samo kako svirati Bacha nego i kako slušati.
4 – Četiri dueta BWV 802–805 (Vier Duette / Four Duets)
(Srednji stupanj)
Četiri dueta J. S. Bacha, BWV 802–805, mala su, ali vrijedna skupina klavijaturističkih skladbi koje nude zreliji uvod u dvoglasni kontrapunkt. Dio su trećeg sveska Clavier-Übunga i osobito su korisni učenicima koji su već počeli proučavati Dvoglasne invencije.
Svaki duet sadrži dvije neovisne glazbene linije. Nijedna ruka ne može jednostavno ostati u pozadini; glasovi se imitiraju, odgovaraju jedan drugome i zajedno razvijaju glazbene ideje. Zato je zbirka korisna učenicima koji prelaze sa sviranja melodije i pratnje prema istinskoj polifonoj izvedbi.
Središnji je izazov neovisnost ruku. Učenici moraju istodobno čuti oba glasa i pravilno oblikovati svaki od njih. Vođenje i ravnoteža glasova osobito su važni jer desna ruka ne bi automatski trebala biti glasnija. Glazbena se važnost može premještati između glasova, pa pijanist mora istaknuti određenu ideju ondje gdje se ona pojavljuje.
Skladbe su izvrsne i za artikulaciju i ritam. Jasna duljina tonova pomaže razlikovati glasove, dok stabilan puls omogućuje da kontrastni ritmički obrasci ostanu koherentni. Učenici mogu vježbati svaki glas zasebno prije nego što ih spoje i postupno nauče čuti oba kao jedan glazbeni razgovor.
Za nastavnike Četiri dueta pružaju sažet materijal za razvijanje neovisnosti ruku, ravnoteže, artikulacije, prstometа, ritmičke kontrole, fraziranja i harmonijskog osjećaja. Također nude prilike za promatranje imitacije, sekvenci, melodijskog razvoja i harmonijskog kretanja u preglednom opsegu.
Četiri dueta ne treba miješati s pedagoškim Dvoglasnim invencijama. Iako obje skupine uključuju dva glasa, dueti pripadaju zrelijem Clavier-Übungu i mogu se smatrati daljnjim istraživanjem dvoglasnog pisanja. Stoga su posebno prikladni nakon što učenici steknu određeno iskustvo s Invencijama.
Najbolje ih je svrstati u srednji do viši srednji repertoar. Njihova težina manje leži u brzini ili virtuoznosti nego u slušanju, ravnoteži i koordinaciji dvaju neovisnih glasova. Predstavljaju izvrstan most prema Sinfonijama, fugama i drugim zrelim kontrapunktičkim djelima.
5 – Troglasne invencije / Sinfonije BWV 787–801 (Sinfonien / Three-Part Inventions / Sinfonias)
(Srednji do viši srednji stupanj)
Petnaest Sinfonija uključeno je zajedno s Dvoglasnim invencijama u Bachovu pedagošku zbirku iz 1723. godine. Bach ih je namijenio učenju jasnog sviranja u dva i tri glasa te daljnjem usavršavanju skladanja i klavijaturističkog sviranja. Ipak, one su mnogo više od vježbi: svaka je pažljivo izgrađena glazbena skladba.
Središnji je izazov neovisnost triju glasova. Srednji glas lako može nestati ispod gornjeg i donjeg glasa, pa učenici moraju naučiti slušati sve tri linije. Ponekad jedna ruka mora svirati dva glasa, dok druga svira treći, što zahtijeva precizan prstomet, koordinaciju i osjetljiv dodir.
Zbog toga su Sinfonije izvrstan tečaj polifonog slušanja i vođenja glasova. Važna glazbena ideja može se pojaviti u bilo kojem glasu, pa učenici moraju naučiti stvarati promjenjivu hijerarhiju umjesto da samo pojačavaju desnu ruku. Te su vještine temeljne za Bachove fuge i polifonu glazbu općenito.
Artikulacija i ritam ostaju ključni. Različiti se glasovi mogu kretati različitim brzinama, dok motivi ulaze u različitim trenutcima. Stabilan puls i jasna artikulacija omogućuju da pojedine linije ostanu razdvojene. Učenici bi trebali izbjegavati pretjeranu upotrebu pedala i razviti sposobnost spajanja i odvajanja tonova prvenstveno prstima.
Sinfonije pružaju izvrstan materijal i za proučavanje glazbene arhitekture. Učenici mogu prepoznati teme, imitacijske ulaze, sekvence, epizode, kadence i harmonijsko kretanje. Takva analiza pomaže i memoriranju i interpretaciji jer pokazuje kako mala glazbena ideja može stvoriti cijelu skladbu.
Nastavnici mogu skladbe koristiti i dijagnostički i glazbeno. Problemi s nestajanjem srednjeg glasa mogu upućivati na potrebu za radom na ravnoteži i kontroli prstiju; nestabilne linije mogu zahtijevati vježbanje pojedinačnih glasova; mehaničke izvedbe mogu tražiti veću pozornost prema fraziranju, harmoniji i artikulaciji.
Petnaest skladbi razlikuju se po težini, pa ih nije potrebno učiti redoslijedom brojeva. Neke su prikladne za snažne učenike srednje razine, dok druge zahtijevaju veću kontrolu vođenja glasova, koordinacije, ornamentike i tempa. Njihovi se glazbeni karakteri također znatno razlikuju, od energičnih i plesnih do lirskih, ozbiljnih i introspektivnih.
U postupnom Bachovu kurikulumu Sinfonije prirodno slijede nakon Dvoglasnih invencija. Mogu se preklapati s lakšim stavcima iz Francuskih suita i kasnije voditi prema odabranim preludijima i fugama iz Dobro temperiranog klavira.
6 – Francuske suite BWV 812–817 (Französische Suiten / French Suites)
(Srednji do viši srednji stupanj)
Francuske suite J. S. Bacha, BWV 812–817, među najvažnijim su zbirkama za pijaniste koji prelaze granice Invencija i Sinfonija. One spajaju elegantne plesne stavke s Bachovim karakterističnim melodijskim, harmonijskim i kontrapunktičkim pisanjem te učenicima pružaju priliku da razviju glazbenu zrelost kroz veća i raznolikija djela.
Šest suita nastalo je tijekom Bachovih godina u Köthenu i Leipzigu, iako su točni datumi nesigurni. Naziv „francuske“ razlikuje ih od Engleskih suita, ali ne znači da one jednostavno oponašaju francusku glazbu. Čini se da je naslov dodijeljen kasnije, a ne da ga je Bach sam upotrijebio.
Svaka se suita temelji na Allemandi, Couranteu, Sarabandi i Gigueu, uz dodatne plesove poput Menueta, Gavota, Bourréea i Anglaisea. Svaka stavka ima vlastiti ritmički karakter, što suite čini izvrsnim uvodom u barokni plesni stil.
Učenici uče da ti plesovi nisu samo povijesni oblici. Bach njihove ritmove i geste pretvara u sofisticirane glazbene strukture. Allemanda razvija tečno fraziranje; Courante zahtijeva ritmičku kontrolu i koordinaciju; Sarabanda uči izražajnoj suzdržanosti i dugim frazama; a brži plesovi zahtijevaju jasnoću i ritmičku energiju.
Suite također kombiniraju homofone i kontrapunktičke teksture. Učenici koji su proučavali Invencije i Sinfonije mogu svoje vještine slušanja i vođenja glasova primijeniti u većem glazbenom kontekstu.
Ornamentika je još jedno važno područje proučavanja. Trileri, mordenti, appoggiature i drugi ukrasi dio su izražajnog jezika barokne glazbe. Učenici bi ih trebali naučiti izvoditi prirodno i ritmički, a ne ih tretirati samo kao ukrasne dodatke.
Za nastavnike Francuske suite pružaju bogat pedagoški materijal. Različite stavke mogu se koristiti za ritam, fraziranje, vođenje glasova, artikulaciju, ornamentiku, koordinaciju i glazbeni oblik. Mnoge stavke koriste dvodijelni oblik s ponovljenim dijelovima, pružajući učenicima priliku za razumijevanje tonalne strukture, modulacije i motivskog razvoja.
Učenici također trebaju naučiti pristupati ponovljenim dijelovima s maštom. Suptilne razlike u artikulaciji, ornamentici ili fraziranju mogu ponovljenom odlomku dati nov karakter bez promjene njegove osnovne strukture.
Tempo i pedaliranje zahtijevaju oprez. Ples se ne bi trebao svirati jednostavno što brže, a tempo mora omogućiti da njegov ritam, artikulacija i karakter ostanu jasni. Pedal bi se općenito trebao koristiti štedljivo kako bi glasovi, ukrasi i harmonijske promjene ostali razlučivi.
Šest se suita znatno razlikuju po težini, pa ih ne treba proučavati nužno redoslijedom brojeva. Pojedine se stavke kreću od pristupačnih skladbi srednje razine do zahtjevnog višeg srednjeg repertoara. Odabrane stavke mogu pružiti prihvatljivo prvo iskustvo pripreme većeg višestavačnog djela.
Za odrasle učenike suite nude ozbiljan i nagrađujući repertoar bez toga da uvijek zahtijevaju virtuoznu tehniku. Za mlađe učenike odabrane stavke uvode veće glazbene strukture, povijesne plesne stilove i napredniji izraz.
U postupnom Bachovu kurikulumu Francuske suite prirodno dolaze nakon Dvoglasnih invencija i Sinfonija. Mogu se proučavati usporedno s odabranim skladbama iz Dobro temperiranog klavira i naposljetku pripremiti pijanista za Engleske suite, Partite i druga zrela djela za klavijaturu.
Francuske suite stoga predstavljaju važnu srednju do višu srednju etapu. Uče učenike povezivati ritam, plesni karakter, artikulaciju, harmoniju, ornamentiku i strukturu fraze, uz razvijanje koncentracije potrebne za veća djela.
7 – Dobro temperirani klavir, I. svezak (Das Wohltemperierte Klavier, Teil I / The Well-Tempered Clavier, Book I)
(Kasni srednji do napredni stupanj)
Dobro temperirani klavir, I. svezak, BWV 846–869, jedna je od najvažnijih zbirki u povijesti glazbe za klavijaturu. Njezina 24 para preludija i fuga obuhvaćaju sve dur i mol tonalitete te povezuju glazbenu maštu, kontrapunktičku tehniku, istraživanje harmonije i klavijaturističko umijeće. Za učenike klavira predstavlja veliki korak prema naprednom muziciranju.
Bach je I. svezak sastavio i uglavnom dovršio 1722. godine. Naslovna stranica predstavlja zbirku kao materijal za glazbenu mladež željnu učenja i za one koji su već vješti u studiranju. Stoga Dobro temperirani klavir nije samo koncertna zbirka nego i sveobuhvatna demonstracija sviranja klavira, kontrapunkta, harmonije i skladanja.
Svaki tonalitet dobiva Preludij, nakon kojega slijedi Fuga. Preludiji se vrlo razlikuju po karakteru i teksturi, dok fuge razvijaju glazbenu temu kroz nekoliko neovisnih glasova. Taj kontrast daje zbirci iznimnu raznolikost.
Preludiji učenike upoznaju s mnogim oblicima klavijaturističkog pisanja, od relativno jednostavnih tekstura do brzih pasaža, arpeggija, akorda i složenih figuracija. Fuge predstavljaju zahtjevniji izazov jer od pijanista traže istodobno slušanje nekoliko linija i razumijevanje njihovih odnosa.
Ova se djela izravno nadovezuju na vještine razvijene u Dvoglasnim invencijama i Sinfonijama. U fugama, međutim, kontrapunkt može postati znatno složeniji, s sofisticiranijim temama, harmonijskim razvojem i vođenjem glasova.
Vođenje glasova jedan je od središnjih izazova. Važna glazbena ideja može se pojaviti u bilo kojoj ruci ili u unutarnjem glasu, pa učenici moraju naučiti stvarati fleksibilnu hijerarhiju umjesto da jednostavno dominira desna ruka. Jasna prstna artikulacija i pažljivo kontrolirana duljina tonova općenito su važnije od neprekinutog romantičarskog legata ili snažnog pedaliranja.
Ritmička stabilnost jednako je važna. Siguran unutarnji puls omogućuje glasovima da se neovisno kreću bez rušenja veće strukture. Zbirka također nudi izniman uvod u harmoniju, jer sustavni prolazak kroz tonalitete učenike izlaže širokom rasponu harmonijskih odnosa i boja.
Za nastavnike preludiji i fuge povezuju klavirsko sviranje s glazbenom teorijom. Učenici mogu prepoznati teme, kontrapunktički materijal, sekvence, kadence, modulacije, epizode i ulaze teme. Analiza je najkorisnija kada učeniku pomaže da čuje i oblikuje glazbu, a ne kada postane izolirana akademska vježba.
Fuge su osobito učinkovite u učenju praćenja glazbenog argumenta. Pronalaženje svakog ulaza teme u partituri i njegovo slušanje tijekom vježbanja može ojačati i memoriranje i interpretaciju. Svaki bi glas trebao ostati živ, a ne postati pasivna pozadina.
Preludiji pružaju komplementarnu lekciju o stilskoj fleksibilnosti. Jedan može zahtijevati tečno legato sviranje, drugi jasnu artikulaciju, treći ravnotežu akorda, a četvrti vrlo precizan ritam. Zbirka stoga obeshrabruje jednu krutu predodžbu o „Bachovu sviranju“.
24 para nisu poredana jednostavnim redoslijedom težine. Redoslijed tonaliteta je sustavan, ali se tehnička težina ne povećava postupno od C-dura do h-mola. Pojedine skladbe stoga treba birati prema sposobnostima učenika, a ne nužno učiti uzastopno.
Odabrani preludiji ponekad se mogu proučavati prije nego što je učenik spreman za zahtjevnije pripadajuće fuge. Druge skladbe mogu se odabrati za razvoj određenih vještina poput vođenja glasova, artikulacije, ornamentike, harmonijskog osjećaja ili razumijevanja forme.
Zbirka priprema učenike za velik dio Bachova zrelog klavijaturističkog repertoara, uključujući Engleske suite, Partite, Francusku uvertiru, Talijanski koncert, Kromatsku fantaziju i fugu i Goldbergove varijacije. Njezin je utjecaj na kasnije skladatelje i pijaniste također golem.
Za učenike je njezina najveća vrijednost u načinu na koji ih uči da istodobno čuju melodiju, harmoniju, ritam, kontrapunkt, artikulaciju i formu. Za nastavnike ona pruža dugoročni tečaj naprednog muziciranja, a ne samo zbirku teških ispitnih skladbi.
8 – Tokate BWV 910–916 (Toccaten / Toccatas)
(Kasni srednji do napredni stupanj)
Sedam Bachovih klavijaturističkih Tokata, BWV 910–916, zauzimaju posebno mjesto u njegovu repertoaru. Kombiniraju briljantne pasaže, izražajne spore odlomke, imitacijski kontrapunkt, fuge i dramatične promjene karaktera. Za pijaniste predstavljaju pomak od sustavnijih oblika Invencija, Sinfonija i Dobro temperiranog klavira prema slobodnijem i virtuoznijem pisanju za klavijaturu.
Riječ toccata potječe od talijanskog toccare, „dodirnuti“, i tradicionalno sugerira briljantno, improvizacijsko pisanje za klavijaturu. Bachove tokate idu korak dalje spajajući kontrastne odjeljke u vrlo individualne strukture. Djelo može naglo prijeći iz slobodne pasaže u sporu izražajnu dionicu, a zatim u fugu.
Ta sloboda razlikuje Tokate od velikog dijela repertoara s kojim su se učenici prethodno susreli. Pijanist mora prepoznati brze promjene karaktera, a istodobno održati cjelokupni osjećaj strukture. Briljantna pasaža, lirski odlomak ili fuga trebaju imati vlastiti glazbeni identitet, a da cijelo djelo pritom ne djeluje fragmentirano.
Tehnički, djela zahtijevaju znatno veću kontrolu od Bachovih pedagoških skladbi. Pojavljuju se ljestvice, arpeggia, razloženi akordi, ponovljeni tonovi, ukrasi, veliki skokovi, akordsko pisanje i brze figuracije. Izazov nije samo odsvirati teške tonove, nego učiniti da zvuče ritmički sigurno, jasno artikulirano i glazbeno svrhovito.
Koordinacija je osobito važna. Ruke se mogu brzo premještati između kontrastnih obrazaca ili koordinirati nekoliko zvučnih slojeva. Učinkovit prstomet, ekonomično kretanje i opuštenost neophodni su. Učenici bi trebali izbjegavati nepotrebnu silu, posebno u briljantnim pasažama.
Artikulacija ostaje temeljna. Brze figuracije na modernom klaviru mogu se lako zamutiti ako se izvode s pretjeranim legatom ili pedalom. Učenici bi najprije trebali razviti jasnoću prstima, a sustain pedal koristiti selektivno kada je prikladan za rezonanciju ili određene zvučne kvalitete.
Kombinacija slobodnog pisanja i strogog kontrapunkta čini Tokate osobito vrijednima za učenike koji su već proučavali invencije i fuge. Pijanist mora prijeći iz slobodnijeg, gotovo improvizacijskog stila u disciplinirano kontrapunktičko sviranje bez gubitka glazbene koherentnosti.
Spore dionice mogu biti osobito razotkrivajuće. Dugi tonovi, ukrasi, zadržavanja i harmonijske promjene ostavljaju malo prostora za skrivanje iza brzine. Uče učenike da izražajno sviranje jednako ovisi o vremenskom oblikovanju, rezonanciji, fraziranju i pažljivom slušanju kao i o tehničkoj briljantnosti.
Za nastavnike zbirka predstavlja priliku za razvijanje stilske fleksibilnosti, retoričkog fraziranja, ornamentike, koordinacije, artikulacije i glazbenog mišljenja velikoga mjerila. Nastavnik može najprije pomoći učeniku da razumije ukupnu strukturu prije početka detaljnog tehničkog rada.
Sedam djela nije jednako teško, a BWV brojeve ne treba tretirati kao pedagošku progresiju. Učenik može biti spreman za jednu tokatu, a još nespreman za drugu. Pojedini odlomci također mogu biti pristupačni prije nego što učenik bude spreman za cijelo djelo.
Jedna od njihovih najvećih lekcija jest da sloboda i disciplina nisu suprotnosti. Bach može stvarati glazbu koja zvuči spontano i improvizacijski, a ipak zadržava izvanrednu harmonijsku i kontrapunktičku kontrolu. Pijanist stoga mora dopustiti izražajnu slobodu bez žrtvovanja ritma, strukture ili jasnoće.
9 – Talijanski koncert BWV 971 (Italienisches Konzert / Italian Concerto)
(Napredni stupanj)
Objavljen je 1735. kao dio drugog sveska Clavier-Übunga, a odražava Bachov interes za talijanski koncertni stil povezan sa skladateljima poput Vivaldija. Sastoji se od triju stavaka: brzog prvog stavka u F-duru, sporog Andantea u d-molu i brzog Presta u F-duru.
Prvi stavak temelji se na kontrastu između „solla“ i „tuttija“. Bach te orkestralne kontraste sugerira teksturom, registrom, artikulacijom, ritmom i dinamičkim karakterom. Na modernom klaviru pijanist mora učiniti te razlike čujnima, a ne svirati svaki odlomak na istoj zvučnoj razini.
Početni je stavak također izvrsna studija ritmičke energije i artikulacije. Brze ljestvice, razloženi akordi, ponavljani obrasci i skokovi zahtijevaju laganu, kontroliranu tehniku i siguran puls. Izazov nije samo svirati brzo, nego učiniti da pasaže zvuče lako i glazbeno svrhovito.
Učenici trebaju prepoznati i ponavljani materijal te kontrastne epizode koje daju stavku njegovu veliku strukturu. Razumijevanje tih odnosa čini učenje i memoriranje sigurnijima.
Andante donosi upečatljiv kontrast. Njegov intimni, pjevni karakter zahtijeva pažljivu kontrolu melodije, pratnje, harmonije, vremenskog oblikovanja i tona. Budući da se sve odvija sporije, slabosti u fraziranju i ravnoteži posebno su izložene. To je izvrsna studija cantabile sviranja i izražajne suzdržanosti.
Završni Presto vraća se sjaju početka. Njegovo neprekidno kretanje zahtijeva znatnu koncentraciju, agilnost, ritmičku preciznost i izdržljivost. Brzina nikada ne smije postati glavni cilj; artikulacija i ritmički karakter moraju ostati jasni.
Bach je djelo napisao za čembalo s dva manuala, čime je omogućio kontraste između različitih manuala. Moderni klavir ima samo jednu klavijaturu, pa pijanist mora te učinke ponovno stvoriti dinamikom, artikulacijom, vođenjem glasova, registrom i dodirom. Cilj nije mehanički oponašati čembalo, nego sačuvati glazbene kontraste koje Bachovo pisanje podrazumijeva.
Pedal treba koristiti selektivno. Prstna artikulacija i kontrola pojedinih glasova važnije su od dugotrajne rezonancije. Ornamentiku također treba prirodno uklopiti u ritam i frazu, a ne tretirati kao zaseban ukras.
Za nastavnike Talijanski koncert objedinjuje brzu tehniku, artikulaciju, vođenje glasova, ritmičku kontrolu, harmoniju, strukturu fraze, dinamički kontrast i planiranje velike forme. Ne treba ga tretirati samo kao virtuoznu koncertnu točku: njegova je središnja izražajna ideja kontrast između briljantnosti i intimnosti.
Djelo se prirodno pristupa nakon znatnog iskustva s Dvoglasnim invencijama, Sinfonijama, odabranim Francuskim suitama te preludijima i fugama iz Dobro temperiranog klavira. Zatim može pripremiti pijanista za Engleske suite, Partite, Francusku uvertiru i druga napredna klavijaturistička djela.
10 – Dobro temperirani klavir, II. svezak (Das Wohltemperierte Klavier, Teil II / The Well-Tempered Clavier, Book II)
(Napredni stupanj)
II. svezak sastavljen je znatno kasnije od I., a Bach ga je dovršio 1740-ih. Zbirka odražava njegovo iznimno iskustvo kao skladatelja i klavijaturista te sadrži širok raspon kontrapunktičkih tehnika, harmonijskih ideja, tekstura i izražajnih karaktera.
Svaki se par sastoji od Preludija i Fuge. Preludiji se kreću od lirskih i meditativnih skladbi do izrazito obrascima oblikovanog ili virtuoznog pisanja. Fuge zahtijevaju još veću kontrolu nekoliko neovisnih glasova, ulaza teme, unutarnjih dionica, basovskih linija i harmonijskog kretanja.
Za učenike je glavni izazov polifona kontrola. Pijanist mora istodobno čuti više glasova bez dopuštanja da tekstura postane nejasna. Tema se može pojaviti u bilo kojem glasu, a njezina se istaknutost može mijenjati tijekom skladbe. Zato je nužno profinjeno vođenje glasova.
Vještine razvijene u Dvoglasnim invencijama i Sinfonijama ovdje se podižu na znatno sofisticiraniju razinu. Jasna artikulacija, pažljivo određene duljine tonova, ritmička stabilnost i kontrolirana ravnoteža neophodne su. Pretjerano romantičarsko legato i pedaliranje mogu prikriti kontrapunktičko pisanje, pa kontrola prstiju mora ostati temelj.
Zbirka je također iznimna studija harmonije. Sustavno kretanje kroz sve tonalitete omogućuje učenicima da modulaciju, kromatiku, zadržavanja, sekvence i kadence dožive kao izražajne glazbene sile, a ne samo kao teorijske pojmove.
Za nastavnike II. svezak pruža bogatu vezu između analize i izvedbe. Učenici mogu prepoznati ulaze teme, epizode, harmonijske orijentire i kontrapunktičke postupke, a zatim to razumijevanje koristiti za oblikovanje glazbe i jačanje memoriranja.
Artikulacija mora ostati fleksibilna, a ne mehanički jednolična. Neke skladbe zahtijevaju tečne linije, druge jasnu artikulaciju, akordsku kontrolu, tehniku ponavljanih tonova ili nježno melodijsko sviranje. Pijanist mora prilagoditi dodir svakoj pojedinoj skladbi.
Moderni klavir pruža izražajne prednosti, ali teksturu može učiniti i previše gustom. Pažljivo vođenje glasova, suzdržana upotreba pedala i jasno otpuštanje tonova pomažu očuvati neovisnost glasova.
II. svezak ne bi se trebao učiti strogo prema BWV redoslijedu. Kataloški redoslijed nije pedagoška progresija, a pojedini se parovi jako razlikuju po težini. Odabrani preludiji mogu biti pristupačni prije nego što je učenik spreman za pripadajuće fuge. Učenik stoga može raditi s pojedinim parovima prema svojim trenutačnim sposobnostima.
I memoriranje na ovoj razini postaje složenije. Vizualno, fizičko, harmonijsko, strukturno i slušno pamćenje trebali bi se međusobno podupirati. Razumijevanje teme i formalne strukture osobito je vrijedno u fugama, gdje sama memorija prstiju može biti nepouzdana.
II. svezak priprema pijanista za Engleske suite, Partite, Francusku uvertiru, Goldbergove varijacije i Umijeće fuge. To je također dugoročan projekt kojemu se pijanist može iznova vraćati kako se njegovo razumijevanje razvija.
Za učenike klavira njegova je najveća lekcija sposobnost istodobnog slušanja melodije, harmonije, ritma, kontrapunkta, artikulacije i forme. Za nastavnike to je mnogo više od skupa naprednih ispitnih skladbi: to je sveobuhvatan tečaj zrelog muziciranja.
11 – Engleske suite BWV 806–811 (Englische Suiten / English Suites)
(Napredni stupanj)
Engleske suite J. S. Bacha, BWV 806–811, među najopsežnijim su djelima njegova klavijaturističkog repertoara. Spajaju stilizirane plesove sa zahtjevnim kontrapunktom, briljantnim pasažima, ornamentikom i velikim glazbenim strukturama. Za pijaniste predstavljaju važan korak nakon Francuskih suita i drugog srednjeg Bachova repertoara.
Šest se suita tradicionalno nazivaju Engleskim suitama, iako nema čvrstih dokaza da ih je Bach napisao posebno za engleskog mecenu ili da je naslov potekao od njega. Njihovi su točni datumi također nesigurni. Suite odražavaju Bachovu sintezu nekoliko europskih glazbenih tradicija, a ne usko shvaćen engleski stil.
Šest djela je u A-duru, a-molu, g-molu, F-duru, e-molu i d-molu. Svaka počinje opsežnim Preludijem, nakon kojeg slijede plesovi koji općenito uključuju Allemandu, Courante, Sarabandu, dodatne plesove i završnu Gigue.
Uvodni Preludiji osobito su važni. U usporedbi s Francuskim suitama često su dulji i tehnički zahtjevniji te sadrže brze figuracije, sekvence, razložene akorde, imitaciju i opsežno kontrapunktičko pisanje. Od pijanista zahtijevaju da održi glazbenu koncepciju tijekom mnogo duljeg vremenskog raspona.
Plesne stavke poučavaju različite oblike ritmičke i izražajne kontrole. Allemanda potiče tečno fraziranje; Courante zahtijeva ritmičku vitalnost; Sarabanda suzdržanost i dugoročno fraziranje; a Gigue agilnost, jasnoću i izdržljivost.
Suite su izvrsne i za razvijanje artikulacije. Pretjerano romantičarsko legato može glazbu učiniti teškom i prikriti njezin ritmički i kontrapunktički karakter. Učenici bi trebali razvijati fleksibilnu prstnu artikulaciju i ne oslanjati se pretjerano na pedal.
Ornamentika je još jedno važno područje. Trileri, mordenti, okretaji i drugi ukrasi dio su glazbenog jezika i trebaju biti prirodno uklopljeni u frazu. Razumijevanje njihove harmonijske i ritmičke funkcije važnije je od samog pravilnog izvođenja.
Suite pružaju brojne prilike za vođenje glasova. Neovisni se glasovi mogu pojaviti unutar plesova, osobito u preludijima i kontrapunktičkim stavcima. Basovska ili unutarnja dionica ponekad može biti važnija od gornje linije, što zahtijeva stalno promjenjivu ravnotežu.
Pružaju izvrstan materijal i za proučavanje harmonije i forme. Učenici mogu proučavati kadence, modulacije, sekvence, ponovljene odlomke i tonalne odnose. Razumijevanje strukture pomaže i interpretaciji i memoriranju.
Šest suita nije poredano jednostavnim redoslijedom težine. BWV brojevi su kataloške oznake, a ne stupnjevani redoslijed, i pojedini stavak može biti znatno lakši ili teži od drugoga. Učenici stoga mogu proučavati odabrane stavke bez dovršavanja svake suite redoslijedom brojeva.
Uvodni preludiji također mogu biti teži od plesova koji slijede. Učenik može biti spreman za nekoliko stavaka jedne suite, a još ne biti spreman za njezin Preludij, i nema ništa loše u tome da se ti stavci proučavaju zasebno.
Za nastavnike Engleske suite osobito su vrijedne za povezivanje tehnike s glazbenom interpretacijom. Učenici uče kontrolirati složene teksture, održavati ritmički karakter, upravljati ornamentikom i zadržati koncentraciju kroz potpuno višestavačno djelo.
Prirodno dolaze nakon Dvoglasnih invencija, Sinfonija i odabranih Francuskih suita te se mogu proučavati usporedno s Dobro temperiranim klavirom. Također pružaju važnu pripremu za Partite.
Engleske suite kao zbirka primjereno se svrstavaju u napredni repertoar, iako se pojedini stavci kreću od višeg srednjeg do vrlo naprednog stupnja. Njihova je središnja lekcija da tehnička kontrola mora služiti ritmu, strukturi, plesnom karakteru i glazbenom izrazu.
12 – Partite BWV 825–830 (Partiten / Partitas)
(Napredni do vrlo napredni stupanj)
Šest Bachovih klavijaturističkih Partita, BWV 825–830, među najvišim su ostvarenjima barokne klavijaturističke suite. Kombiniraju plesne stavke, složeni kontrapunkt, izražajne melodije, briljantne pasaže, ornamentiku i izvanrednu raznolikost. Za učenike klavira predstavljaju veliki korak nakon Francuskih i Engleskih suita.
Šest Partita napisano je u B-duru, c-molu, a-molu, D-duru, G-duru i e-molu. Objavljivane su pojedinačno između 1726. i 1730., a 1731. skupljene su kao prvi svezak Bachova Clavier-Übunga. Njihovi su uvodni stavci neobično raznoliki i uključuju Praeludium, Sinfonia, Fantasia, Ouverture i Toccata.
Ta je raznolikost jedna od najvećih privlačnosti zbirke. Svaka Partita zahtijeva drukčiju kombinaciju ritma, teksture, kontrapunkta, ornamentike i izraza. Pijanist se ne može osloniti na jednu formulu za izvođenje svih šest djela.
U središtu su poznati barokni plesovi poput Allemande, Courante, Sarabande, Gavotte, Bourrée i Gigue. Bach te plesove pretvara u sofisticiranu koncertnu glazbu, čuvajući njihov ritmički identitet, ali znatno proširujući njihove glazbene mogućnosti.
Allemande zahtijevaju tečno fraziranje i ritmičku stabilnost; Courante živahan, ali kontroliran pokret; Sarabande iznimnu izražajnu suzdržanost; a Gigue provjeravaju agilnost, jasnoću, ritmičku vitalnost i izdržljivost.
Partite su osobito vrijedne za razvijanje vođenja glasova. Važne se glazbene ideje mogu pojaviti u unutarnjim glasovima ili u basu, a njihova se relativna važnost može mijenjati od fraze do fraze. Učenici zato moraju naučiti kontrolirati nekoliko glazbenih slojeva i stvoriti uvjerljivu hijerarhiju.
Artikulacija je jednako važna. Pretjerani legato i pedaliranje mogu zamutiti teksture, dok pretjerano odvojeno sviranje može fragmentirati glazbenu liniju. Pijanist treba fleksibilan raspon dodira koji odražava karakter svakoga stavka.
Ornamentiku također treba tretirati kao dio glazbenog jezika. Trileri, mordenti, okretaji i srodne figure moraju se izvoditi prirodno i ritmički, s pažnjom prema njihovoj harmonijskoj i melodijskoj funkciji.
Za nastavnike Partite objedinjuju gotovo sve glavne aspekte naprednog Bachova studija. Različiti se stavci mogu koristiti za razvoj artikulacije, ornamentike, kontrapunkta, vođenja glasova, brzih pasaža, harmonije i dugoročnog fraziranja. Izvrsne su i za poučavanje velike forme jer pijanist mora razumjeti odnose među više kontrastnih stavaka.
Ponovljeni dijelovi zahtijevaju glazbenu maštu. Kada je struktura sigurna, razlike u artikulaciji, fraziranju, ornamentici ili naglascima mogu ponovljenom materijalu dati novi karakter bez proizvoljnosti.
Šest Partita ne čini strogu pedagošku progresiju. Pojedini se stavci jako razlikuju po težini, pa učenik može biti spreman za jedan stavak, a još nespreman za drugi. Nastavnici stoga mogu odabrati pojedine Allemande, Sarabande ili druge stavke prije nego što učenik pokuša cijelu Partitu.
Tehnički zahtjevi uključuju brze pasaže, skokove, složene ukrase, akordičke teksture i istodobne glasove. Učinkovit prstomet i ekonomično kretanje neophodni su; pretjerana sila rijetko je učinkovita.
Cijela Partita također zahtijeva znatnu koncentraciju. Pijanist mora održavati pažnju kroz nekoliko kontrastnih stavaka i sačuvati stilsku koherentnost tijekom cijelog djela. To zbirku čini vrijednom pripremom za koncertni nastup.
Za odrasle učenike Partite mogu postati nagrađujući dugoročni projekti jer njihova glazbena dubina raste ponovljenim proučavanjem. Za mlađe napredne učenike odabrani stavci pružaju važan uvod u veliki Bachov koncertni repertoar.
U postupnom Bachovu kurikulumu Partite prirodno slijede nakon opsežnog iskustva s Francuskim suitama, Engleskim suitama, Sinfonijama i odabranim skladbama iz Dobro temperiranog klavira. Mogu se proučavati i usporedno s Talijanskim koncertom i drugim naprednim djelima.
Partite se općenito smatraju najzahtjevnijima među Bachova tri velika skupa klavijaturističkih suita. To ne znači da je svaki stavak teži od svakog stavka u Francuskim ili Engleskim suitama, nego da zbirka u cjelini postavlja veće zahtjeve pred pijanista.
Primjereno ih je svrstati u napredni do vrlo napredni repertoar. Njihova je središnja lekcija da tehnička virtuoznost uvijek mora služiti glazbenom karakteru, strukturi, ritmu, kontrapunktu i izrazu.
13 – Francuska uvertira BWV 831 (Französische Ouvertüre / French Overture)
(Vrlo napredni stupanj)
Francuska uvertira J. S. Bacha, BWV 831, jedno je od njegovih najmonumentalnijih i najsofisticiranijih klavijaturističkih djela. Spaja veličanstvenost francuskog stila uvertire sa složenim kontrapunktom, razrađenom ornamentikom, bogatom harmonijom i zahtjevnim pisanjem za klavijaturu. Predstavlja velik korak nakon Francuskih suita, Engleskih suita i Partita.
Objavljena je 1735. kao dio drugog sveska Clavier-Übunga, zajedno s Talijanskim koncertom, namjerno stavljajući francuski i talijanski glazbeni stil jedan uz drugi. Objavljena je verzija u h-molu, premda je sačuvana i verzija u c-molu.
Uvod slijedi karakterističan obrazac francuske uvertire: spori, dostojanstveni odjeljak s punktiranim ritmovima i obilnom ornamentikom slijedi brže kontrapunktičko pisanje. Pijanist uvodu mora dati veličinu i retoričku težinu, a da ga ne učini ukočenim ili teškim.
Ornamentika je ovdje osobito važna. Trileri, mordenti, okretaji, appoggiature i drugi ukrasi dio su glazbenog jezika. Učenici bi trebali razumjeti osnovnu melodijsku strukturu kako bi ukrasi ostali prirodni i izražajni, a ne užurbani ili mehanički umetnuti.
Brzi odjeljak koji slijedi zahtijeva sasvim drukčiji pristup. Ritmička energija i kontrapunktička jasnoća zamjenjuju ceremonijalni karakter početka. Pijanist mora uvjerljivo promijeniti dodir i artikulaciju, a pritom očuvati kontinuitet veće strukture.
Djelo zatim nastavlja kroz kontrastne plesove, uključujući Courante, Gavotte, Passepied, Sarabande, Bourrée i Gigue. Svaki zahtijeva vlastiti ritmički identitet i izražajni karakter.
Sarabanda osobito je vrijedna za napredne učenike jer njezin spor tempo razotkriva svaki detalj fraziranja, harmonije, artikulacije, ornamentike i tona. Pijanist mora stvarati intenzitet harmonijskim smjerom, vremenskim oblikovanjem, ravnotežom i kontroliranom rezonancijom, a ne samo povećavanjem glasnoće.
Završna Gigue donosi suprotan tehnički izazov. Njezina brzina i kontrapunktička tekstura zahtijevaju agilnost, ritmičku preciznost, izdržljivost i pažljivu kontrolu glasova. Jasnoća treba imati prednost pred samom brzinom.
Djelo je također izvrsna studija velike forme. Učenici moraju održati glazbenu koncepciju kroz prošireni niz kontrastnih stavaka. Proučavanje tonalnih odnosa, kadenci, ponavljajućih gesta i promjena teksture može ojačati i memoriranje i interpretaciju.
Vođenje glasova bitno je tijekom cijelog djela. Važna tema može se pojaviti u unutarnjoj dionici ili basu, a ne u gornjoj liniji. Pijanist stoga mora neprestano prilagođavati ravnotežu umjesto da automatski ističe gornji glas.
Bach je djelo napisao za čembalo s dva manuala, pa se moderni pijanist suočava s problemom ponovnog stvaranja promjena registracije i teksture bez druge klavijature. Dinamika, artikulacija, vođenje glasova, registar i selektivna upotreba pedala mogu pružiti uvjerljiva suvremena rješenja.
Pedal treba koristiti pažljivo. Previše rezonancije može zamutiti brzo kontrapunktičko pisanje i oslabiti ritmički identitet plesova. Kontrola prstiju i jasna artikulacija trebaju ostati temelj.
I tempo zahtijeva dobar prosudbeni osjećaj. Kontrast između sporih i brzih dionica temelj je djela, ali pojedini stavci trebaju dovoljno fleksibilnosti kako bi se prilagodili ornamentici i retorici bez gubitka osnovnog pulsa.
Za nastavnike Francuska uvertira nudi naprednu sintezu plesnog ritma, ornamentike, kontrapunkta, vođenja glasova, harmonije, artikulacije i formalne strukture. Pojedini stavci mogu se proučavati prije cijelog djela, ovisno o razini učenika.
Snažna podloga u odabranim preludijima i fugama iz Dobro temperiranog klavira, većim stavcima iz Engleskih suita i nekoliko stavaka Partita vrlo je korisna prije pokušaja cjelovitog djela.
Francuska uvertira primjereno se klasificira kao vrlo napredni repertoar. Njezina je najveća lekcija da veličanstvenost proizlazi iz kontrole, a ne iz sile: ritmička težina, artikulacija, harmonija, ornamentika i proporcija stvaraju njezin ceremonijalni karakter.
Kao dio Clavier-Übunga, pruža i fascinantnu usporedbu s Talijanskim koncertom. Zajedno ta dva djela pokazuju Bachovu sposobnost da upije različite europske stilove i pretvori ih u izrazito osobnu glazbu za klavijaturu.
14 – Kromatska fantazija i fuga BWV 903 (Chromatische Fantasie und Fuge / Chromatic Fantasia and Fugue)
(Vrlo napredni / koncertni stupanj)
Točan datum nastanka nije siguran, a čini se da je Bach djelo tijekom života preradio. Njegov slobodni stil povezuje ga s tradicijom klavijaturističke fantazije, zbog čega se znatno razlikuje od sustavnije organiziranih zbirki.
Fantazija istražuje kromatsku harmoniju, arpeggia, brze ljestvice, izražajne geste, stanke i odlomke nalik recitativu. Iako može zvučati spontano, nije nasumična. Njezin harmonijski tijek i retoričke geste stvaraju pažljivo oblikovan glazbeni argument.
Za učenike kromatski jezik pruža važnu lekciju o harmonijskom izrazu. Polustepenično kretanje, disonanca i odgođeno razrješenje stvaraju snažnu napetost. Razumijevanje basa i harmonijskih orijentira može znatno olakšati slušanje i pamćenje glazbe.
Slobodne pasaže također zahtijevaju retoričko fraziranje. Trebale bi zvučati poput glazbenog govora, s gestama, pitanjima, stankama i naglascima. Sloboda bi trebala proizlaziti iz harmonije i glazbene geste, a ne iz proizvoljnih promjena tempa.
Brze ljestvice i arpeggia zahtijevaju znatnu kontrolu, ali ih nikada ne treba tretirati samo kao virtuozne prikaze. Njihova je uloga obično pojačati harmoniju, povezati geste ili stvoriti dramatični zamah.
Fuga stvara potpuno drukčiji svijet. Pijanist mora prijeći od slobode prema disciplini, pratiti temu kroz uzastopne glasove i održati jasnoću unutar složene kontrapunktičke teksture.
Vođenje glasova neophodno je. Tema mora biti čujna pri svom ulazu, ali ne bi je trebalo uvijek pretjerano naglašavati glasnoćom. Artikulacija, ton, vremensko oblikovanje i suptilan naglasak mogu učiniti temu jasnom bez narušavanja ravnoteže među glasovima.
Unutarnji glasovi zahtijevaju posebnu pozornost na modernom klaviru. Vježbanje pojedinih glasova zasebno može pomoći učeniku da čuje kako svaka linija pridonosi cjelini. Krajnji je cilj ipak glasove doživjeti kao jedan glazbeni razgovor.
Ritmička stabilnost osobito je važna u Fugi. Za razliku od slobodnije Fantazije, njezina struktura ovisi o sigurnom pulsu. Pijanist bi trebao vježbati dovoljno sporo da jasno čuje svaki ulaz, a zatim postupno uspostaviti tempo koji čuva kontrapunktičku jasnoću.
Upotreba pedala također mora biti suzdržana. Pedal može podržati rezonanciju u Fantaziji, ali predugo trajanje zvuka može zamutiti i kromatske harmonije i neovisne glasove Fuge. Prstna artikulacija treba ostati temeljna.
Memoriranje olakšava konceptualno razumijevanje glazbe. U Fantaziji harmonijski orijentiri i retorički odjeljci pružaju mentalnu kartu; u Fugi tema i njezini ulazi daju strukturne orijentire. To je mnogo sigurnije od oslanjanja samo na memoriju prstiju.
Djelo treba učiti postupno, pri čemu se Fantazija može podijeliti prema njezinim harmonijskim i retoričkim gestama, a Fuga prema ulazima teme, epizodama i većim strukturnim odjeljcima.
Za nastavnike kontrast između dvaju dijelova čini djelo iznimnom studijom dvaju komplementarnih oblika muziciranja. Fantazija uči slobodi, retorici, kromatskom izrazu i vremenskom oblikovanju; Fuga uči disciplini, imitaciji, ravnoteži, artikulaciji i kontrapunktičkoj organizaciji.
Djelo je najbolje pristupiti nakon značajnog iskustva s Dvoglasnim invencijama, Sinfonijama, odabranim stavcima iz Francuskih i Engleskih suita te nekoliko preludija i fuga iz Dobro temperiranog klavira. Oni pružaju temelj potreban za njegove napredne kontrapunktičke zahtjeve.
Također priprema pijanista za Goldbergove varijacije i Umijeće fuge, istodobno produbljujući učenikovo razumijevanje najrazrađenijih fuga u Dobro temperiranom klaviru.
U konačnici, BWV 903 pokazuje Bachovu sposobnost povezivanja emocionalnog intenziteta sa strukturnom kontrolom. Za naprednog pijanista to nije samo teško djelo nego i obrazovanje iz retorike, harmonije, kontrapunkta, vođenja glasova, ritma i glazbene slobode.
15 – Goldbergove varijacije BWV 988 (Goldberg-Variationen / Goldberg Variations)
(Vrlo napredni / koncertni stupanj)
Goldbergove varijacije J. S. Bacha, BWV 988, među su vrhunskim remek-djelima glazbe za klavijaturu. Objavljene su 1741. kao četvrti i završni dio Clavier-Übunga, a djelo se sastoji od Arije, trideset varijacija i povratka Arije. Bachov izvorni naslov određuje čembalo s dva manuala, što odražava opsežnu tehničku i glazbenu koncepciju djela.
Za učenike klavira Goldbergove varijacije predstavljaju jednu od najviših etapa Bachova studija. One objedinjuju kontrapunktičko slušanje, vođenje glasova, artikulaciju, ornamentiku, ritmičku preciznost, klavijaturističku tehniku, harmoniju, strukturnu analizu, memoriju, koncentraciju i interpretaciju u monumentalnom opsegu.
Početna Arija jest 32-taktna skladba nalik sarabandi u G-duru. Trideset varijacija temelji se prvenstveno na njezinu temeljnom basu i harmonijskoj strukturi, a ne jednostavno na ukrašavanju njezine melodije. Bach tako iz jednog zajedničkog temelja stvara golemu raznolikost.
Razumijevanje tog načela ključno je. Varijacije postaju plesovi, kanoni, virtuozni stavci, izražajne skladbe i kontrapunktičke konstrukcije, a ipak ostaju povezane zajedničkim harmonijskim okvirom. Povratak Arije na kraju dovršava veliki glazbeni luk.
Svaka treća varijacija, počevši od Varijacije 3 i završavajući Varijacijom 27, jest kanon. Između tih kanonskih stavaka Bach smješta izvanredan raspon kontrastnih oblika i karaktera. Velika sekvenca zahtijeva od pijanista da razmišlja izvan pojedinačnih skladbi i uzme u obzir ulogu svake varijacije unutar cijelog ciklusa.
Zbog toga kontrast i proporcija postaju središnji interpretacijski izazovi. Briljantna varijacija ne bi trebala zvučati poput spore lirske, a gusta kontrapunktička skladba ne bi trebala imati isti karakter kao lagani ples. Svaka varijacija treba individualnost, a istodobno pridonositi jedinstvu cjeline.
Kanoni nastavljaju kontrapunktičku obuku započetu u Dvoglasnim invencijama i Sinfonijama, ali na mnogo višoj razini. Pijanist mora održati neovisnost dvaju glasova i istodobno njihovu imitaciju učiniti jasnom i izražajnom.
Vođenje glasova jedan je od najvećih izazova tijekom cijelog ciklusa. Važan se materijal može pojaviti u unutarnjem glasu ili basu, a ne u gornjoj liniji. Na modernom se klaviru više slojeva lako stapa, pa pijanist mora neprestano prilagođavati ravnotežu, dodir i artikulaciju.
Tehnički zahtjevi izrazito se razlikuju. Neke varijacije sadrže ljestvice, arpeggia, ponavljane obrasce, skokove, ukrase ili križanje ruku; druge su zahtjevne ponajprije zbog suptilnog vođenja glasova i izražajnih zahtjeva. Tehnička točnost sama po sebi nije dovoljna: svaki obrazac mora imati ritmički karakter i harmonijski smjer.
Ritmička kontrola jednako je važna. Varijacije imaju vrlo različite ritmičke osobnosti, ali svaka mora zadržati siguran temeljni puls. Mala izražajna fleksibilnost može biti primjerena, ali nestabilan tempo može oštetiti veću strukturu.
Ornamentika je još jedno veliko područje proučavanja. Trileri, mordenti, okretaji, ukrasni tonovi i druge figure dio su Bachova glazbenog jezika. Učenici bi trebali razumjeti njihov odnos prema harmoniji i frazi, a ne ih tretirati kao izolirane tehničke ukrase.
Početna Arija pokazuje zašto spora glazba može biti jednako teška kao virtuozno pisanje. Njezina relativna jednostavnost razotkriva fraziranje, ton, ravnotežu, vremensko oblikovanje i harmonijsko razumijevanje. Pijanist se ne može osloniti na tehničku briljantnost kako bi prikrio slabosti.
Bachova odrednica čembala s dva manuala također je važna. Neki odlomci iskorištavaju fizičke mogućnosti dviju klavijatura, osobito u križanju ruku i kontrastnim teksturama. Na modernom klaviru ti se učinci moraju ponovno promisliti kroz dodir, vođenje glasova, dinamiku i rezonanciju.
Pedal stoga treba koristiti pažljivo. Dugotrajni zvuk modernog klavira lako može zamutiti kontrapunktičke teksture. Prstna artikulacija i kontrola duljine tonova trebaju ostati glavno sredstvo održavanja jasnoće.
Memoriranje najbolje podupire nekoliko oblika razumijevanja: vizualno, fizičko, harmonijsko, strukturno i slušno. Prepoznavanje ponavljajućeg basa i harmonijskog temelja pijanistu daje konceptualnu kartu cijelog ciklusa.
Goldbergove varijacije treba smatrati dugoročnim projektom. Pojedine se varijacije mogu proučavati neovisno prije pokušaja cjelovitog ciklusa, a njihovo numeriranje ne treba tumačiti kao jednostavan redoslijed težine.
Varijacija 30 jest Quodlibet, koji koristi melodije iz njemačkih popularnih pjesama u šaljivom i neočekivanom završetku. Povratak Arije nakon toga stvara izvanredan osjećaj dovršenosti.
Za učenike klavira ciklus pruža vrhunsku lekciju u velikom glazbenom pripovijedanju. Ponavljanje, kontrast, variranje i povratak mogu stvoriti snažan osjećaj putovanja bez oslanjanja na konvencionalnu naraciju.
Za nastavnike djelu je najbolje pristupiti postupno. Različite varijacije mogu se odabrati za razvoj konkretnih sposobnosti: brzih pasaža, vođenja glasova, kontrapunkta, ornamentike ili lirskog fraziranja. Učenici uvijek trebaju razumjeti kako svaki tehnički problem služi većoj glazbenoj koncepciji.
Goldbergove varijacije nude i duboku lekciju o varijacijskoj tehnici. Bach pokazuje kako zajednička harmonijska struktura može stvoriti izvanrednu raznolikost ritma, melodije, teksture i karaktera.
U postupnom Bachovu kurikulumu one objedinjuju mnoge vještine stečene kroz Notnu bilježnicu za Annu Magdalenu Bach, Male preludije, Dvoglasne invencije, Sinfonije, suite i Dobro temperirani klavir. Mogu se proučavati usporedno s Partitama i Francuskom uvertirom kao dio najviše razine Bachova klavijaturističkog repertoara.
Goldbergove varijacije primjereno se klasificiraju kao vrlo napredni / koncertni repertoar. Pojedine se varijacije jako razlikuju po težini, ali izvedba cijelog ciklusa zahtijeva iznimnu tehničku sigurnost, koncentraciju, kontrapunktičku kontrolu, stilsko razumijevanje i glazbenu zrelost.
Konačno, BWV 988 uči da izvanredna raznolikost može izrasti iz izvanrednog jedinstva. Bach jedan harmonijski temelj pretvara u trideset kontrastnih glazbenih svjetova, a zatim se vraća na početak. Za naprednog pijanista proučavanje ovog djela predstavlja obrazovanje iz tehnike, slušanja, strukture i glazbenog mišljenja.
16 – Umijeće fuge BWV 1080 (Die Kunst der Fuge / The Art of Fugue)
(Vrlo napredni / specijalistički repertoar)
Umijeće fuge J. S. Bacha, BWV 1080, jedan je od najvećih spomenika kontrapunktičke glazbe. Predstavlja vrhunac Bachova cjeloživotnog istraživanja fuge, kanona, imitacije i glazbene transformacije. Umjesto da prvenstveno funkcionira kao zbirka uobičajenih klavijaturističkih skladbi, riječ je o dubokom istraživanju onoga što se može stvoriti iz jedne središnje glazbene teme.
Djelo je skladano i prerađivano tijekom posljednjeg desetljeća Bachova života, a objavljeno je nakon njegove smrti 1751. godine. Bach nije naveo instrument, a sačuvani izvori glazbu uglavnom donose u partiturskom obliku. To je dovelo do trajnih rasprava o predviđenom mediju izvođenja, iako su moderne izvedbe na čembalu i klaviru dobro etablirane.
Djelo razvija glavnu temu kroz brojne kontrapunktičke tehnike. Objavljeni ciklus sadržava velik broj Contrapunctija i četiri kanona, dok se sačuvani rukopis i posmrtno izdanje razlikuju u organizaciji i sadržaju.
Za učenike klavira središnji je pojam kontrapunkt: neovisne melodijske linije moraju pojedinačno ostati smislene, a istodobno tvoriti koherentnu cjelinu. Temu koju uvede jedan glas može preuzeti drugi, a ona se može preoblikovati inverzijom, augmentacijom, diminucijom, strettom ili kanonskom imitacijom te kombinirati s drugim materijalom.
To zahtijeva iznimno naprednu razinu polifonog slušanja. Nekoliko je glasova istodobno aktivno, a važna se tema može pojaviti u unutarnjoj dionici, a ne u sopranu. Pijanist stoga mora kontrolirati hijerarhiju među glasovima uz očuvanje njihove neovisnosti.
Vođenje glasova jedan je od najvećih izazova. Sviranje svakog tona jednakom težinom može učiniti da glazba zvuči kao nediferenciran tok. Različiti glasovi zahtijevaju različite stupnjeve istaknutosti i različite vrste artikulacije, dok dugotrajni zvuk modernog klavira lako može uzrokovati njihovo stapanje.
Djelo je i izvanredan tečaj kontrapunktičke transformacije. Inverzija preokreće melodijski smjer, augmentacija produljuje vrijednosti tonova, diminucija ih sažima, a stretto približava ulaze teme. To nisu samo teorijski postupci; Bach ih pretvara u čujne glazbene odnose.
Za nastavnike Umijeće fuge pruža idealnu vezu između analize i izvedbe. Učenici mogu u partituri označiti ulaze teme, inverzije, epizode, kadence i transformacije, a zatim ih slušati za klavijaturom. To jača i razumijevanje i memoriju.
Kanoni nude koncentrirane studije imitacije, ravnoteže i vođenja glasova. Pojedini kanoni mogu biti koristan repertoar čak i kada učenik još nije spreman proučavati cijeli ciklus.
Ritmička stabilnost ostaje temeljna. Složeni kontrapunkt zahtijeva siguran unutarnji puls, ali glazba ne smije zvučati mehanički metronomski. Fraziranje, artikulacija, harmonijska napetost i kontrapunktički naglasci moraju stvoriti ritmički život.
Moderni klavir donosi i izazove i mogućnosti. Budući da je instrumentacija djela nesigurna, pijanist nije vezan uz jedan konačni zvučni ideal. Umjesto toga, jasnoća vođenja glasova i vjernost glazbenoj strukturi trebaju usmjeravati interpretaciju.
Pedal se općenito treba koristiti s velikom suzdržanošću. Pretjerana rezonancija može zamagliti upravo one odnose koji čine djelo fascinantnim. Prstna artikulacija, ravnoteža i kontrola duljine tonova moraju imati prednost.
Memoriranje se također ne bi trebalo oslanjati samo na memoriju prstiju. Vizualno, fizičko, harmonijsko, strukturno i slušno pamćenje trebaju djelovati zajedno. Učenje glavne teme u njezinim različitim transformacijama pijanistu daje osobito koristan mentalni okvir.
Djelu treba pristupiti kao dugoročnom proučavanju. Pojedini Contrapuncti mogu se temeljito naučiti bez neposrednog pokušaja cjelovitog ciklusa, a skladbe ne tvore jednostavan redoslijed od lakih prema teškima.
Umijeće fuge također zahtijeva iznimnu intelektualnu koncentraciju. Pijanist mora pratiti nekoliko glasova, razumjeti njihove transformacije i istodobno biti svjestan šire arhitekture. To ga temeljno razlikuje od djela čiji je glavni izazov brzina ili fizička virtuoznost.
Posebno poznata značajka jest nedovršena završna fuga, općenito poznata kao Contrapunctus XIV. U Bachovu sačuvanom rukopisu fuga se prekida nakon uvođenja teme koja ispisuje B-A-C-H. Carl Philipp Emanuel Bach dodao je bilješku u kojoj stoji da je njegov otac umro radeći na fugi. Točna kronologija i povijest izvora složenije su nego što sugerira poznata priča, a kasnije dovršetke ne treba miješati s Bachovom sačuvanom glazbom.
Za učenike to pruža priliku da nauče kako glazbena povijest ponekad sadrži neriješena pitanja. Različita izdanja mogu donositi različite uredničke odluke u vezi s redoslijedom, instrumentacijom, verzijama i dovršenjima. Ozbiljan bi pijanist trebao razlikovati Bachov sačuvani zapis od kasnijih dodataka.
Prividna intelektualna složenost Umijeća fuge postaje sve razumljivija kada slušatelj nauči prepoznavati temu, njezine odgovore, inverzije i kanonske odnose. Složenost djela nije sama sebi svrha: kontrapunkt stvara kretanje, napetost, ravnotežu, iznenađenje i ljepotu.
U postupnom Bachovu kurikulumu Umijeće fuge pripada pri samom kraju ili blizu njega. Prirodno slijedi nakon Dvoglasnih invencija, Sinfonija, suita i Dobro temperiranog klavira. Goldbergove varijacije mogu se proučavati usporedno s njim kao još jedno vrhunsko istraživanje jedinstva i transformacije.
Ta se dva djela znatno razlikuju: Goldbergove varijacije stvaraju golemu raznolikost iz zajedničkog harmonijskog temelja, dok se Umijeće fuge usredotočuje na mogućnosti sadržane u kontrapunktičkoj temi. Zajedno pokazuju dvije izvanredne strane Bachove skladateljske imaginacije.
Za učenike klavira Umijeće fuge nije samo ispit napredne tehnike. Ono je ispit sposobnosti slušanja, analize, pamćenja i glazbenog razmišljanja tijekom sviranja. Za nastavnike predstavlja neusporediv resurs za razvoj neovisnih glasova, vođenja glasova, artikulacije, ritma, strukture i kontrapunktičkog razumijevanja.
Umijeće fuge primjereno se klasificira kao vrlo napredni / specijalistički repertoar. Njegova prava težina ne leži samo u tehničkoj kontroli nego i u održavanju nekoliko neovisnih glazbenih linija te razumijevanju njihovih odnosa kroz opsežan ciklus.
U konačnici, BWV 1080 pokazuje kako izrazito ograničena glazbena zamisao može proizvesti izvanrednu raznolikost. Polazeći od jedne teme, Bach istražuje zadivljujući raspon kontrapunktičkih transformacija i kanona. Za naprednog pijanista to predstavlja vrhunac Bachova studija, ne zato što je jednostavno najteže djelo, nego zato što zahtijeva da se tehnika, sluh, inteligencija, struktura i glazbeni izraz udruže na najvišoj razini.
(Ovaj je članak izrađen uz pomoć i sudjelovanje Gemini i ChatGPT-a. Namijenjen je samo kao referentni dokument za otkrivanje glazbe koju još ne poznajete. Nije zajamčeno da je sadržaj ovog članka potpuno točan. Molimo provjerite informacije u pouzdanim izvorima.)